Tema rada su zakoniti i nezakoniti oblici oduzimanja slobode u praksi Europskog suda za ljudska prava u vidu članka 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te navođenje konkretnih situacija u kojima je kršenje dovedeno u pitanje. U radu je prikazan povijesni razvoj zaštite osobne slobode pojedinca kao i stupnjevi zaštite koji se međusobno nadograđuju i usklađuju, pritom imajući za glavni cilj stvaranje pravne sigurnosti građanima. Pravo na osobnu slobodu je uz pravo na život univerzalno, temeljno i urođeno pravo kojeg se osoba ne može tako lako odreći i pritom se stavlja naglasak na Europski sud u Strasbourgu kao filter koji kroz Konvenciju, kao svoj temeljni pravni propis, s neutralnog gledišta donosi stav je li došlo do njegovog kršenja. Procjenu svakog slučaja vrši autonomno, ne vodeći se za procjenama nacionalnih sudova jer su kriteriji često drugačiji što je i glavni razlog zašto mu se pojedinci obraćaju kad iscrpe sva domaća pravna sredstva. Naime, vrlo često su odluke Europskog suda za ljudska prava suprotne odlukama nacionalnih sudova. Većina slučajeva se i tiče tužbi koje su pojedinci podigli protiv svojih matičnih država kad se osjećaju zakinutim u pravima, a Konvencija je pravni instrument kojim se želi ograničiti mogućnost zahvaćanja države u prava pojedinaca. Odluke Europskog suda su od iznimne važnosti jer osim što obvezuje države da mijenjaju zakonodavstvo shodno njima, određuje im i sankcije ukoliko se ogluše o njih. U radu su analizirani temeljni slučajevi koji su doprinosili razvoju zaštite ugroženih skupina poput duševno oboljelih kao i slučajevi u kojima se sukobljavaju ovlasti koje daje država preko represivnog aparata vodeći svoju neovisnu politiku i prava koja se tom politikom oduzimaju.