Ugovor je zakon za stranke koje su ga sklopile te ga kao takvog moraju poštovati i ispuniti. Navedeno je temeljno pravilo Zakona o obveznim odnosima kojim se želi naglasiti da je to obvezan pravni odnos koji obvezuje. Također, postoje i druga pravila koja su važna i također definirana Zakonom o obveznim odnosima, a uključuje pravila vezana uz raskid ugovora. Mnogobrojne pravne uredbe uvažavaju situacije u kojima se nakon sklapanja ugovora, a prije ispunjenja, obveze okolnosti koje su utjecale na odluku ugovornih strana promijene u tolikoj mjeri da nije opravdano ustrajati na ispunjenju ugovorne obveze. Do raskida ugovora, u pojedinim slučajevima, može doći ne samo kada ispunjenje obveze jedne od ugovornih strana postane nemoguće, već i kada ispunjenje obveze za jednu od ugovornih strana, uslijed promijenjenih okolnosti postane pretjerano otežano ili bi joj nanijeli pretjerano veliki gubitak.1 Clausula rebus sic stantibus, odnosno teorija o promijenjenim okolnostima i njihovom utjecaju na ugovorne obveze, temelji se na pretpostavci da svaki ugovor sadrži klauzulu prema kojoj je ugovorna strana vezana sadržajem ugovora samo ako se okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora ne izmjene na taj način da bi inzistiranje na ispunjenju ugovorne obveze zahtijevalo pretjeranu žrtvu dužnika.