Brojni posebni zakoni uspostavljaju, pozivajući se na Ustav Republike Hrvatske i interes Republike Hrvatske, posebne pravne režime za određene kategorije stvari, propisujući nerijetko ograničenja prava vlasništva koja nisu razmjerna naravi potrebe ograničenja u konkretnom slučaju. Ova se tvrdnja odnosi i na Zakon o otocima, novelom kojega je 2006. dodana Glava VII.a pod naslovom Pravo prvokupa i ograničenja u pravnom prometu, a kojom se uspostavlja posebno pravno uređenje za nekretnine koje se nalaze na onim otocima koji su zakonom svrstani u kategoriju malih, povremeno nastanjenih i nenastanjenih otoka. Prvo i najveće ograničenje odnosi se na nekretnine koje su prve čestice do mora ili prve čestice do obalne čestice i ne smiju biti predmetom prodaje dok se ne utvrdi granica pomorskog dobra. Autor u radu ukazuje na višestruku upitnost opravdanosti uvođenja ovakvog ograničenja. Drugo je ograničenje propisano za Republiku Hrvatsku, županije, gradove i općine kojima je zabranjeno otuđenje nekretnina koje su u njihovu vlasništvu, a nalaze se na malim, povremeno nastanjenim i nenastanjenim otocima. Treće ograničenje, propisano u javnom interesu, je zakonsko pravo prvokupa propisano u korist Republike Hrvatske, županije i grada ili općine na čijem se području nekretnina nalazi. Analiza odredbi o pravu prvokupa ukazuje da je ono Zakonom uređeno na način koji u velikoj mjeri odstupa od općih pravila građanskog prava te je upitna ne samo razmjernost ograničenja prava vlasništva, već uopće provedivost ovog instituta u praksi.