U doktrinarnim analizama trodiobe vlasti, pa i onih Locka, Montesquieua te Rousseaua, sudska vlast je nerijetko u sjeni zakonodavne i izvršne. Jedan od razloga je i činjenica što je sudska vlast ona koja izravno primjenjuje zakon. Kod sudske vlasti sučeljavaju se dva procesa: zaštita interesa države, s jedne, i zaštita ljudskih prava i vrijednosti ljudskog društva, s druge strane. Problem nastaje kada primjena ljudskih prava postane suprotna interesima državne vlasti i kada se zbog „viših” državnih interesa ograničava vladavina ljudskih prava. Upravo se u ovoj činjenici ogleda i jedan od problema Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (NN, br. 108/12., 144/12., 81/13. i 112/13. – dalje u tekstu: ZFPPN). Naime, uz nomotehničku nedorečenost niza odredbi, naš je fokus usmjeren na činjenicu da trgovački sudovi temeljem odredbi ZFPPN-om nisu ovlašteni tumačiti odnosno ocjenjivati je li u postupku priznavanja tražbina pred nagodbenim vijećem FINE došlo do povreda zakonitosti odnosno vjerovnici su uskraćeni da nadležni trgovački sud donese pravorijek o osnovanosti njihove tražbine (paradoksalno budući da o njihovoj tražbini odlučuje dužnik koji ni ranije nije želio ili nije mogao podmiriti dospjelu tražbinu). Štoviše, kada govorimo o ovakvom rješenju, u kontekstu ljudskih prava i poredbenih iskustava, nameće se pitanje neophodnog (ne)poznavanja poredbenih standarda i načela Europske konvencije o ljudskim pravima i prakse Europskog suda za ljudska prava u pogledu prava na tumačenje pravnih normi. Time se pojavljuje problem čije će razmatranje biti predmet analize ovoga rada – predstavljaju li odredbe, po kojima je trgovačkim sudovima dano isključivo mogućnost izdavanja potvrde o činjenicama utvrđenih u postupku pred FINA-om bez prava tumačenja istih, kršenje ustavnog jamstva o pravu na nezavisan i nepristran sud odnosno pravan na pristup sudu (čl. 29. st. 1. Ustava RH, NN, br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10. i 85/10.) i odnosnog članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU, br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje u tekstu: Konvencija) te umjesto da čine jamstvo funkcionalizacije stečajno pravne zaštite zapravo se od toga još više udaljavaju. Nastojanje je autora, kritički analizirajući pojedine odredbe ZFPPN, ukazati na sumnju u kvalitetu ponuđenih rješenja prijenosa nadležnosti na FINU i njihovom doprinošenju svrsi reforme kvalitetne stečajno/insolvencijske pravne zaštite.