Talijanske iredentističke pretenzije za istočnom obalom Jadrana starije su od fašizma. Spominju se još na kongresu u Bassanu 1797. i programu karbonara 1818., te se ne zaustavljaju na obalama Rječine. Putem ove problematike vidi se velikosrpski nedostatak interesa za zapadnu granicu i Sušak, koji se preklapa s protuhrvatskim stavom iredentista. Sredinom srpnja 1918. osnovano je Narodno vijeće za Rijeku i Sušak. Oni su postali sastavni dio Države SHS 29. listopada 1918. kada je Narodno vijeće postalo organ vlasti novonastale države. Dana 15. studenoga srpske su postrojbe ušle u grad, ali 16. studenoga dolazi do talijanske okupacije. Talijanska okupacija temelji se na mirovnom ugovoru s Austro-Ugarskom od 3. studenoga 1918. Srpske postrojbe nisu se pozvale na ove odredbe iako su one i njima davale pravo na okupaciju u ime Antante. Ugovor je priznavao mjesne organe vlasti, ali Narodna vijeća nisu bili redoviti organi vlasti u Austro-Ugarskoj, već nepriznatoj Državi SHS. D'Annunzio 1919. ulazi u Rijeku, te zauzima Baroš i Deltu. "Damoklov mač" visio je i iznad Sušaka. Rapallski ugovor 1920 predvidio je osnivanje Riječke države. Ugovor nije potpuno odredio njene istočne granice. Ni tajne note dr. Trumbića i Sforze nisu riješile pitanje suvereniteta Susaka, Delte i Baroša. Italija je note držala manje obveznim. Pitanje je riješeno ugovorom u Santa Marghareti 1923 kojim je priznat suverenitet Kraljevine SHS nad Sušakom, čime je okončana okupacija grada. Rimskim ugovorom 1924. Rijeka je anektirana Italiji. Baroš i Delta priznati su Kraljevini SHS i evakuirani.