U medijskom prostoru sve se češće mogu pronaći članci u kojima se izvještava o slučajevima seksualnog zlostavljanja djece. Znanstvena istraživanja već su upozorila na neprihvatljivost nekih tekstova u kojima se na senzacionalistički način prenose informacije o deliktnom događaju ili razotkriva identitet djeteta protivno pravilima novinarske struke. U društvenoj klimi poziva na uzbunu zbog opasnosti i nepopravljivosti seksualnih zlostavljača djece sve se više mogu čuti zahtjevi javnosti za nepopustljivim kažnjavanjem seksualnih prijestupnika i njihovom dugogodišnjom inkapacitacijom. Osim jasno izraženih stavova građana o potrebi kreiranja represivnih javnih politika kako bi se suzbilo seksualno zlostavljanje djece, Direktiva 2011/93/EU iz 2011. godine pred zakonodavca postavlja zahtjev za preispitivanjem kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. Kako bi se ustanovilo u kojoj se mjeri seksualni delikti na štetu djece u KZ/11 razlikuju od rješenja usvojenih u Direktivi i predstoje li nam nove zakonske intervencije, u radu se detaljno analiziraju materijalnopravne odredbe Direktive i uspoređuju s normativnim rješenjima iz Glave VII. trenutno važećeg KZ-a. U zasebnom dijelu rada predmetne odredbe ocijenjene su u komparativnom kontekstu na temelju primjera inkriminiranja seksualnih delikata na štetu djece u njemačkom i slovenskom KZ-u. Kako bi se ustanovilo imaju li kritike o preblagim zakonskim kaznama validno uporište, u radu se analiziraju zakonski maksimumi kazni propisani za kaznena djela protiv spolnog integriteta djeteta u KZ/11, njemačkom StGB-u i slovenskom KZ/08 i dovode u odnos s najmanjim gornjim granicama kazne iz Direktive. Na temelju provedenog istraživanja, u završnom dijelu rada daju se konkretni prijedlozi de lege ferenda te prijedlozi za razvijanjem dodatnih edukacijskih politika.