Potreba sveobuhvatne analize specifičnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju u korist trećega proizlazi ne samo iz dugogodišnje sudske prakse koja je na ove specifičnosti ukazivala i koje je pravna teorija usputno prepoznavala, nego tim više iz razloga što su novim zakonskim odredbama stvorene još veće dvojbe, koje proizlaze iz nepreciznog određivanja i nedosljednog korištenja naziva ugovornih strana i trećega u čiju je korist uzdržavanje ugovoreno, time što se ugovaratelja uzdržavanja i treću osobu u čiju je korist ovo ugovoreno označava istim pojmom: primatelj uzdržavanja. Nepoštivanje ovog temeljnog nomotehničkog postulata otvara niz pitanja, od kojih se najznačajnije odnosi na trenutak prijenosa prava vlasništva i drugih prava na davatelja uzdržavanja, čemu je u radu posvećena posebna pažnja. Prilikom određivanja ovog trenutka, po mišljenju autorice, treba krenuti od klasičnog ugovora o doživotnom uzdržavanju kod kojega je prijenos prava vezan za trenutak smrti ugovaratelja uzdržavanja, dakle osobe koja je vlasnik ili nositelj prava. Zaključenje ugovora u korist trećega od značaja je samo u pogledu osobe kojoj se obveza uzdržavanja treba ispunjavati, a ne i u odnosu na trenutak prijenosa prava. Posebnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju u korist trećega dolaze do izražaja i kod prestanka ugovora u slučajevima kada ugovaratelj uzdržavanja umre prije beneficijara. U tim je slučajevima sudska praksa pravo na raskid ugovora zbog nepodnošljivosti zajedničkog života i neispunjenja obveze priznavala i trećoj osobi u čiju je korist uzdržavanje ugovoreno. Analiza sudske prakse i pravne teorije upućuje na potrebu reguliranja otvorenih pitanja na način koji bi ugovornim stranama i trećoj osobi u čiju je korist ugovoreno uzdržavanje dao veću pravnu sigurnost, definirajući na nedvojben način njihova prava i obveze. U tom su smislu u radu dani prijedlozi de lege ferenda.