Predmet diplomskog rada jest analiza određenih reorganizacijskih modela, a to su predstečajni postupak, stečajni plan, osobnu upravu te postupak oslobođenja od preostalih obveza. Cilj rada jest analizirati postojeće reorganizacijske modele te na temelju provedene analize utvrditi sličnosti i razlike među njima. U okviru Stečajnog zakona poduzećima koja nisu sposobna za plaćanje na raspolaganju stoje različite mogućnosti kojima se može rekonstruirati njihovo poslovanje, pri čemu njihova djelatnost može biti nastavljena nakon provođenja određenog pravnog postupka. Cilj je takvih modela pomoći dužnicima, ali i vjerovnicima koji imaju određene tražbine od tih dužnika da namire svoja potraživanja. Predstečajni postupak provodi se radi uređivanja pravnog položaja dužnika i njegova odnosa prema vjerovnicima i održavanja njegove djelatnosti nakon što vjerovnici prihvate plan restrukturiranja i nakon zaključenja predstečajne nagodbe. Stečajni plan se provodi u okviru stečajnog postupka, ali je i u tom slučaju riječ o obliku restrukturiranja koje se provodi kako bi se dužniku osigurao nastavak poslovanja, s time da za zaključenje stečajnog plana treba prihvatiti stečajni plan. Iako postoje određene sličnosti, stečajni plan ipak je znatno složeniji organizacijski model u usporedbi s predstečajnim postupkom. Osobna uprava je posebni institut u kojem dužnik, uz nadzor stečajnog povjerenika, upravlja stečajnom masom iz koje se namiruju vjerovnici koji od njega potražuju određene tražbine. Oslobađanje od obveza također je pravni institut kojim se dužnik nastoji osloboditi od obveza koje su mu preostale nakon stečajnog postupka, a koje ima prema vjerovnicima. Pokazalo se da se predstečajni postupak najčešće provodi u praksi, dok se osobna uprava gotovo nikada ne provodi.