Za razliku od prvog stupa Europske unije koji je po svojem karakteru nadnacionalan, treći se stup, koji obuhvaća policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima, temelji na klasičnoj međudržavnoj suradnji. Unatoč tome, posljednjih je godina Europski sud svojom praksom prenio pojedine elemente prava Zajednice (prvog stupa) u područje suradnje u kaznenim stvarima. Začetak takve doktrine Suda predstavlja odluka u predmetu Pupino, koja je u tom smislu most između prvog i trećeg stupa. Posredan učinak koji je u tom predmetu priznat okvirnim odlukama kao instrumentima trećeg stupa izazvao je brojne kontroverze u stručnoj javnosti, navikloj smatrati kazneno pravo bastionom nacionalne suverenosti. Sud je doktrinu posrednog učinka nastavio razvijati i nakon predmeta Pupino, a primjer za to je recentna odluka u predmetu Katz. Činjenica da, dakle, obveza tumačenja nacionalnog prava u skladu s europskim pravom („ eurokonformnog“ tumačenja) postoji i u okviru trećeg stupa osobito je bitna u kontekstu neizvjesne sudbine Lisabonskog ugovora, koji predviđa dokidanje triju stupova Europske unije, tj. njihovo spajanje. Što se tiče važnosti obrađenih presuda za hrvatsko pravo, ona je dvojaka. S jedne strane, već danas, u pretpristupnom razdoblju, postoji obveza „ eurokonformnog“ tumačenja kada je riječ o teleološkom tumačenju propisa nastalih u procesu usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU, pa tako i propisa iz područja kaznenog materijalnog i procesnog zakonodavstva. S druge strane, po pristupanju Hrvatske Uniji okvirna odluka kao instrument trećeg stupa imat će, u punom smislu riječi, posredan učinak i u našem pravu.