Socijalna su prava temeljna ljudska prava kojima se zadovoljavaju različite egzistencijalne potrebe društvenih skupina poput stanovanja, zapošljavanja, obrazovanja i zdravstvene zaštite na području određene države. Navedena je prava nužno zakonski unaprjeđivati kako bi se stalno stvarala kvalitetna društvena zajednica, a time i gospodarstvo u cjelini. U Republici Hrvatskoj socijalna su se prava ponajprije razvijala zahvaljujući ratnom solidarizmu i posljedičnom državnom uključivanju ranjivih skupina u osobitosti nacionalnog sustava, dok je njihovo trenutno uređenje primarno ovisno o pravnim propisima Europske unije. Glavni su izazovi uvođenja socijalnih prava u praksu iziskivanje pretjeranog nacionalnog troška, politička netransparentnost, nedovoljna građanska informiranost o socijalnim pravima koja mogu ostvariti kao stanovnici pojedine zemlje i slaba međuinstitucionalna suradnja. Referendum se javlja kao svojevrsni odgovor na spomenute teškoće, ali i kao jedan od najvažnijih produkata neposredne demokracije vezanih uz omogućavanje građanskog odlučivanja o važnim nacionalnim pitanjima. U skladu s time, referendum svoje suvremene obrise na globalnoj razini poprima tek nakon Drugog svjetskog rata, iako se u suvremenom razdoblju i ne provodi često. Više je vrsta referenduma, među kojima su najznačajniji državni i lokalni, ali i zakonodavni, ustavotvorni, obligatorni i fakultativni. Primjenu referendumskog odlučivanja ograničava brojni pravni preduvjeti koje je potrebno osigurati kako bi uopće došlo do raspisivanja i provođenja referenduma, no mnogi političari i građani nisu svjesni njihove važnosti. U dosadašnjoj referendumskoj praksi vezanoj uz provođenje socijalnih prava u praksi na području Republike Hrvatske ističu setri odluke Ustavnog suda vezane uz izmjene Zakona o radu, outsourcing te monetizaciju javnih cesta.