Zakon o obveznim odnosima, kao temeljni pravni izvor za odnose u vezi sa zastupanjem prepoznaje nekoliko temelja na kojima može počivati ovlast za zastupanje. Ovlaštenje za zastupanje može se temeljiti na zakonu, statutu, društvenom ugovoru ili pravilima pravne osobe, aktu nadležnog državnog tijela ili na očitovanju volje zastupanog (punomoć). Punomoć predstavlja sredstvo na osnovu kojega odvjetnik, odnosno druga osoba koja nije odvjetnik – „običan“ punomoćnik može djelovati u ime i za račun stranke što znači da će radnje koje poduzme punomoćnik imati isti pravni učinak kao da ih je poduzela sama stranka. U praksi, punomoć dana odvjetniku predstavlja najčešći temelj na kojem počiva ovlast za zastupanje iako naše pravo, neovisno o tome je li riječ o upravnom sporu ili postupku, odnosno parničnom postupku ne priječi procesno poslovno sposobne stranke da u okviru procesne kategorije postulacijske sposobnosti same, bez asistencije punomoćnika, poduzimaju radnje u postupcima u kojima imaju svojstvo stranke. Pa ipak, složenost pravnog sustava, količina zakona i propisa, njihova nepreglednost, a ponekad i nedorečenost stranke s pravnim problemima nužno upućuje na potrebu za angažiranjem kvalificiranih pružatelja pravne pomoći. U nastavku rada reći će se više o zastupanju u građanskim procesima, trgovačkom zastupanju i prokuri te zastupanju maloljetnika, poslovno nesposobnih i onih kojima je poslovna sposobnost ograničena.