U radno zakonodavstvo Republike Hrvatske uvodi se rekonstrukcija najvažnijeg propisa u tim odnosima. Riječ je o svojevrsnoj derogaciji odredbi Zakona o radu (NN br., 149/09 i 61/11), te se, bez izmjena i dopuna toga Zakona, ostvaruje intencija (cilj, hipoteza) zakonodavca o „ novom“ uređivanju, prvenstveno kolektivnih radnih odnosa. Ne poštuju se zahtjevne nomotehničke pretpostavke (objektivne i subjektivne) za izradu propisa pa se „vatrogasnim“ intervencijama zanemaruje činjenica da je Zakon o radu opći (krovni) zakon i drukčija rješenja ugrožavaju „statički proračun“ radnopravnih odnosa (u reguliranju, realiziranju i zaštiti). To se posebno odnosi na odredbe Zakona o poticanju zapošljavanja (NN br., 57/12) i na Konačni prijedlog Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje (Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, Zagreb, srpanj 2012.), u prijašnjoj fazi donošenja nazvanog Prijedlogom Zakona o reprezentativnosti sindikata i poslodavaca za kolektivno pregovaranje (Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, Zagreb, svibanj 2012). U ovom radu autori sugeriraju druga i drukčija rješenja.