Studenti se u odnosu na intelektualno vlasništvo pojavljuju u dvostrukoj ulozi: kao njegovi stvaratelji i kao njegovi korisnici. U oba slučaja postoje određena nerazjašnjena pitanja i problemi koji su dotaknuti u ovom radu. Glede studenata-autora, studenata- izumitelja ili studenata-dizajnera postavljaju se pitanja o tome imaju li ti studenti ili neka druga osoba prava na djelima, dizajnima ili izumima koje stvore studenti u okviru studija. Pritom se kao mogući nositelji takvih prava pojavljuju: visokoškolska ustanova, osoba koja stipendira studenta i poslodavac studenta koji je u radnom odnosu. Pojedini propisi sadrže rješenja kojima se određuje ex lege stjecanje takvih prava od strane poslodavca u određenim slučajevima, dok su za druge moguće stjecatelje mogući temelji stjecanja samo ugovor s odnosnim studentom. Izučavajući studente kao korisnike intelektualnog vlasništva uočava se prisutnost problema znanstvenog nepoštenja, točnije plagiranja. Neovisno o raznorodnim uzrocima, moguća su jedinstvena rješenja koja bi doprinijela poboljšanju postojećeg stanja. Pored ovdje predloženih praktičnih rješenja kojima bi se tome problemu moglo doskočiti, ne bi se nikako smio zanemariti poziv za provođenje temeljite i sveobuhvatne javne rasprave kojom bi se akademska zajednica jasno odredila o nepoželjnosti svih oblika znanstvenog nepoštenja, uključujući i plagiranje.