Kad nalog primi onaj tko se bavi obavljanjem tuđih poslova kao zanimanjem ili se javno nudi za obavljanje tih poslova, a u roku za prihvat naloga (ponude), odnosno bez odgađanja ne obavijesti davatelja naloga o odbijanju primljenog naloga, davatelju naloga odgovara za štetu. Iz te odredbe dio literature zaključuje da “ako nije ... odbio primiti nalog, nalogoprimatelj ga je prešutno prihvatio ... i ugovor o nalogu je sklopljen”. U prilog tome zaključku upućuje dikcija odredbe koja govori da je bez odgađanja dužan obavijestiti drugu stranu onaj primatelj naloga koji “ne želi prihvatiti ponuđeni nalog” i zaključivanje a contrario tome iz kojeg proizlazi da prihvaća nalog onaj primatelj naloga koji bez odgađanja ne obavijesti davatelja naloga da ga ne želi prihvatiti. Ali nasuprot tome stoji dikcija iste odredbe in fine, prema kojoj posljedica propuštanja obavijesti o odbijanju naloga nije sklapanje ugovora, nego odgovornost za štetu koju bi davatelj naloga pretrpio zbog toga što ga primatelj naloga nije obavijestio o odbijanju naloga. Naime, ako primatelj naloga odgovara za štetu zbog propuštanja ove obavijesti, onda je očito da ugovor nije sklopljen, jer šteta zbog propuštanja te obavijesti ne bi ni mogla nastati ako je ugovor sklopljen. Prema mišljenju autora ugovor o nalogu svakako je sklopljen kada kumulativno postoje sve tri pretpostavke iz čl. 265. st. 4. Zakona o obveznim odnosima.