Radni odnosi su srce društvenih i drugih odnosa ljudi na radu i u vezi s radom. Uređeni su brojnim heteronomnim i autonomnim pravnim normama. Uređivanje nalazi svoju osnovu u Ustavu Republike Hrvatske i u brojnim univerzalnim vrelima radnoga prava i prava zaštite na radu, ali i u načelima suvremenog, i modernog Radnog prava demokratske države. Među najznačajnijim načelima nezaobilazna su: načela zaštite osobe-radnika i zaštita prava na radu i u vezi s radom. U ovom se radu to objašnjava navodeći brojna vrela, kako heteronomna tako i autonomna, ističući opća (osnovna) i posebna pravila iznad kojih su navedena načela, odnosno načela koja su otjelovljena u tim normama i njima zaštićena. Ta načela imaju normativno, logično i realno značenje. U zahtjevnim, složenim i specifičnim radnim odnosima javljaju se brojni subjekti u reguliranju, realiziranju i u zaštiti tih odnosa. Od stvaranja pravne norme do realizacije, kada su u pitanju zaštita osoba – radnika i prava u radnom odnosu, dešavaju se velike promjene, pa i protupravna ponašanja subjekata i (drugih) u tim odnosima. To se prati i u bogatoj praksi socijalnih partnera, inspekcija i sudova, u primjeni normi univerzalnih vrela, prava EU, Ustava RH, zakona i podzakonskih akata te brojnih normi u autonomnim općim aktima poslodavaca.