Jedinstvenu pravnu regulaciju prava na vremenski ograničenu uporabu stvari na razini Europske unije možemo promatrati od donošenja Direktive 94/47/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 1994. o zaštiti kupaca u odnosu na određene aspekte ugovora koji se odnose na kupnju prava za korištenje nepokretne imovine po načelu time-share. Direktiva 94/47/EZ je trebala osigurati jednaku zaštitu na razini Unije neovisno o tome u kojoj državi članici potrošači koriste svoje pravo na vremenski ograničenu uporabu nekretnine. Pojavom novih proizvoda na tržištu usluga putovanja, koji su podsjećali na timeshare, a nisu bili obuhvaćeni Direktivom 94/47/EZ, javila se potreba za donošenjem nove direktive. Nova Direktiva 2008/122/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 14. siječnja 2009. o zaštiti potrošača u odnosu na određene aspekte ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, o dugoročnim proizvodima za odmor, pretprodaji i razmjeni, kao akt maksimalne harmonizacije obuhvaća širi spektar usluga povezanih s odmorom, utvrđuje stroga pravila o predugovornim i ugovornim obavijestima koje trgovac mora osigurati potrošaču; pravo potrošača na odustajanje od ugovora u roku od četrnaest kalendarskih dana te zabrana avansnog plaćanja dok traje rok za odustanak od ugovora. S druge strane, jedinstvenu pravnu regulaciju prava na vremenski ograničenu uporabu stvari u Republici Hrvatskoj možemo pratiti od donošenja Zakona o zaštiti potrošača, 2003. godine, kojim je implementirana Direktiva 94/47/EZ. Velike izmjene u području zaštite potrošača uslijedile su donošenjem novog Zakona o zaštiti potrošača, 2007. godine. Jedna od najznačajnijih izmjena u odnosu na prijašnji zakon bilo je produljenje roka za korištenje prava na jednostrani raskid, s deset na četrnaest dana. Nove značajne izmjene uslijedile su 2012. godine donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača. Novim zakonom mijenjane su odredbe o pravu na vremenski ograničenu uporabu kako bi se implementirala Direktiva 2008/122/EZ u nacionalno zakonodavstvo. Zakon o zaštiti potrošača iz 2014. godine i izmjene i dopune zakona iz 2015. godine sadržajno nisu mijenjali usklađene odredbe. Institut timesharea u Republici Hrvatskoj uređen je tako da obuhvaća samo odredbe koje se odnose na zaštitu potrošača, dok pravna priroda timesharea nije uređena.