Zaštita ljudskih prava pitanje je koje se nameće kao ključno u fazi prikupljanja dokaza, ali i tijekom cijelog trajanja sudskog postupka. U procesu prikupljanja dokaza često dolazi do ozbiljnih zadiranja u temeljna ljudska prava i slobode zajamčene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava od strane javih vlasti. U takvim se okolnostima postavlja pitanje prihvatljivosti nezakonito prikupljenih dokaza, s obzirom da njihovo prihvaćanje može ozbiljno dovesti u pitanje pravičnost cjelokupnog postupanja. Svrha ovog rada je analizirati kriterije dopuštenosti uporabe nezakonito pribavljenih dokaza, koji u brojnim situacijama imaju ključnu ulogu prilikom odlučivanja o krivnji. Rad prikazuje nezakoniti dokaz u svjetlu prakse Europskog suda za ljudska prava iz perspektive prava na pošteno suđenje sadržanog u članku 6. i analizira probleme koji se javljaju prilikom pribavljanja dokaza kršenjem članka 3. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Nadalje, izvršen je osvrt na pitanje uređenja nezakonitih dokaza u hrvatskom zakonodavstvu, kroz usporedbu hrvatskog i konvencijskog pravnog sustava te na praktične implikacije koje presude Europskog suda za ljudska prava imaju na nacionalno zakonodavstvo.