U predmetnom radu autori obrađuju dvije odluke Europskog suda u Luxembourgu vezane uz pojedine aspekte jedne od temeljnih gospodarskih sloboda, slobode kretanja radnika. Prva odluka C-202/11, Anton Las v PSA Antwerp NV, odnosi se na pitanje korištenja jezika u ugovoru o radu kod prekograničnog zapošljavanja. Dekretom o uporabi jezika Flamanske zajednice iz 1973. godine utvrđeno je da u odnosima između poslodavaca i radnika kao i u pogledu dokumenata i akata poslodavaca koji imaju mjesto poslovanja na nizozemskom govornom području, za sve u pogledu odnosa s radnicima, mora se koristiti nizozemski jezik. U konkretnom slučaju radilo se o nužnosti sastavljanja samog ugovora o radu na nizozemskom jeziku, pod prijetnjom ništetnosti, iz razloga što se sjedište poslodavca nalazi na nizozemskom govornom području, bez obzira što se obje ugovorne strane služe engleskim jezikom. Postavilo se pitanje da li je takva odredba sadržana u Dekretu o uporabi jezika suprotna članku. 45. UFEU-a. Druga odluka C-233/12, Simone Gardella v Istituto nazionale della previdenza sociale (INPS), odnosi se na pitanje mogućnosti prijenosa kapitalizirane vrijednosti uplaćenih doprinosa, odnosno mogućnosti zbrajanja razdoblja staža osiguranja, u slučaju kada se državljanin jedne države članice EU-a zaposli u međunarodnoj organizaciji koja ima sjedište na području neke druge države članice, različite od države u kojoj je taj državljanin sudjelovao u mirovinskom sustavu. U konkretnom slučaju radilo se o talijanskom državljaninu koji se zaposlio u međunarodnoj organizaciji (Europski patentni ured), no njegov zahtjev za prijenosom sredstava koja je stekao po osnovi osiguranja za vrijeme provedeno u radnom odnosu u Italiji na poseban EPU-ov sustav mirovinskog osiguranja je bio odbijen od strane talijanskog Zavoda - INPS, kao protivan talijanskom pravu. Također, nije postojala niti mogućnost zbrajanja – kumulacije razdoblja osiguranja kako bi ostvario uvjete za pravo na starosnu mirovinu. Naime, oduzimanjem radniku prava na zbrajanje razdoblja osiguranja koja su kompletirana prema zakonodavstvu više država članica, i to prava koja imaju svi zaposleni radnici kod svih poslodavaca u državi članici EU-a, osim međunarodnih organizacija poput EPU-a, predstavlja u načelu, prepreku slobodi kretanja radnika prema članku 45. UFEU-a. Upravo zbog riskiranja gubitka mogućnosti ostvarivanja prava na starosnu mirovinu na koju bi građani EU-a inače imali pravo da nisu prihvatili zaposlenje u drugoj državi članici pri međunarodnoj organizaciji, građani su zapravo onemogućeni u uživanju gospodarske slobode kretanja unutar EU-a, što je protivno pravu EU-a.