Osnovni je cilj međunarodnog humanitarnog prava u cjelini ublažavanje posljedica oružanih sukoba. To je moguće učiniti ograničavanjem izbora sredstava i metoda izvođenja oružanih operacija, usvajanjem normi koje određuju koji se objekti i ciljevi ne smiju napadati, koje su osobe izuzete od napada i kako prema njima valja postupati. Jedno od osnovnih ograničenja u vođenju neprijateljstava nametnuto je državama u pogledu osoba – svatko tko izravno ne sudjeluje u neprijateljstvima mora biti zaštićen. Pitanje zaštite žrtava oružanih sukoba i civila nije ništa manje značajno u situacijama nemeđunarodnih oružanih sukoba, čak dapače. S obzirom na broj nemeđunarodnih oružanih sukoba i modalitete zlostavljanja kojima smo svjedočili tijekom 20. stoljeća, možda bi bilo potrebno naglasiti čak pojačanu potrebu za zaštitom žrtava te vrste oružanih sukoba. Temelj pravila o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba sadržan je u članku 3. zajedničkom svim Ženevskim konvencijama, koji donosi listu pravila ponašanja, danas prepoznatih kao izraz osnovnih obzira čovječnosti. Dopunski protokol II, kao dokument koji se u cijelosti odnosi na zašitu žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, kroz svojih dvadesetosam članaka razrađuje i proširuje zaštitu proklamiranu zajedničkim člankom 3.