Postojeće (nepovoljno) stanje u pravosuđu nije od jučer i ima mnogo uzročnika. Čak štoviše, vrijeme u kojem jesmo, a pogotovo ono koje nadolazi, će pitanja i probleme u tom pravcu sve više potencirati. Stoga ako postoji pitanje povodom koga će se uvijek imati što raspravljati i koje će se čak nametati kao izvor pravnih i političkih dilema, onda je to svakako sudačka (pre)opterećenost odnosno okvirna mjerila za rad sudaca kao i metodologija ocijene sudaca. Polazeći od pretpostavke da je kvalitet sudske vlasti, kao cjeline, u korelaciji s kvalitetom rada svakog pojedinog suca, nužno se postavlja pitanje načina, procedura i mjerila za vrednovanje rada sudaca određenih sudova. Kritička zapažanja temelje se na znanjima i iskustvu stečenim u praksi primjene (i ranije) važećega zakonodavstva što je svakako bitan čimbenik procjene unaprijeđenosti, ali i stupnja optimizacije postojećih rješenja. Stoga prihvaćanje ili odbacivanje nove de lege lata paradigme nije stvar političke ocijene, nego je stvar odabrane metodološke procjene pružaju li nova mjerila pouzdanu i kvalitetnu osnovu za ocjenjivanje stručnosti i savjesnosti sudačkog rada.