Pomorsko je dobro, prema odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (dalje: ZPDML), opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, namijenjeno, u prvom redu, općoj upotrebi. Istovremeno ono predstavlja izniman potencijal za obavljanje različitih gospodarskih djelatnosti - pružanje usluga, obavljanje radova i/ili iskorištavanje samog resursa. Gospodarsko je korištenje pomorskog dobra moguće isključivo na temelju koncesije i koncesijskog odobrenja, instituta koji su također regulirani ZPDML-om. Navedeni Zakon neusklađen je, međutim, sa Zakonom o koncesijama (dalje: ZOK) kojim je u hrvatsko pravo implementirana Direktiva 2014/23/EU o dodjeli ugovora o koncesiji. Pored toga, prema oba zakona - ZPDML-u i ZOK-u, koncesijama se nazivaju i neka ovlaštenja za obavljanje usluga koja prema pravu Unije nisu koncesije, već su regulirana odredbama Direktive 2006/123/EZ o uslugama na unutarnjem tržištu (tzv. Bolkesteinova Direktiva), koja je također implementirana u hrvatsko pravo. Upravo je Sud Europske unije u predmetima C‑458/14 i C‑67/15, ukazao na važnost razgraničenja područje primjene pravila o koncesijama za usluge od područja primjene pravila o ovlašćivanju za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru. Budući da je za sve one koji primjenjuju pravila vezana za gospodarsko korištenje pomorskog dobra nastala obveza da cjelokupno hrvatsko pravo (a time i ZPDML) tumače na način da se ostvari cilj i svrha implementiranih direktiva, cilj je rada dati prikaz nedostataka povezane s implementacijom predmetnih direktiva i posljedične pogrešne primjene europskog prava. Navedeni nedostaci ukazuju na to da unatoč pet godina članstva u Uniji još uvijek nailazimo na neuvažavanje zakonodavca njegovih obveza vezanih uz potpuno, pravovremeno i točno preuzimanje direktiva u nacionalno zakonodavstvo, kao i neuvažavanje provedbenih tijela obveze sukladnog tumačenja nacionalnog zakonodavstva s pravom EU-a. Postojeća pravna regulativa rezultira stanjem pravne nesigurnosti koje se negativno odražava na sve adresate ovih normi - davatelje koncesije i koncesionare (stvarne i potencijalne), a time i na atraktivnost ovog strateškog gospodarskog resursa za potencijalne investitore, a ujedno predstavlja i kršenje obveza RH koje proizlaze iz odredbi UFU-a i Ustava RH.