Društveno odgovorno investiranje označava takav stav investitora / ulagatelja pri kojem ulagatelj ne želi investirati u neko društvo ako ono ne ispunjava, osim financijskih, i neke socijalne ciljeve. Ulagatelj dakle ulaže u društvo ako je riječ o društvu koje ima visok stupanj društvene odgovornosti korporacije (corporate social responsability – CSR). Pojam društveno odgovornoga gospodarenja, odnosno stupnja korporacijske odgovornosti je fenomen u vezi kojeg se tek u EU poduzimaju određene inicijative, a od onih nacionalnih svakako je najdalje unutar EU u tome odmakla Velika Britanija koja je još 2000. godine donijela prvi zakonodavni akt kojim je obvezala menadžere fondova da objavljuju svoja načela investiranja. Glavni instrument putem kojeg investitori stječu uvid u profil korporacije u koju ulažu je izvještavanje o podacima koji ulaze u predmet njihova interesa. To su najčešće podaci za koje po samom zakonu postoji obveza izvještavanja, ali pojedine skupine investitora, oni koji ulažu društveno odgovorno, često se zanimaju za podatke koji nisu najčešće predmetom izvještavanja (npr. dobavlja li se roba iz zemalja u kojima se štite prava radnika i ljudska prava). Stoga se na tehničkoj razini problema kako će investitori ulagati društveno odgovorno ako nemaju saznanja o podacima koji ih zanimaju, postavlja pitanje: mora li društvo izvještavati i o tim socijalno relevantnim podacima makar ga na to ne obvezuju propisi? Kako korporacijsko upravljanje predstavlja važnu komponentu za određivanje stupnja korporacijske odgovornosti, moguća forma plasiranja informacija koje zanimaju društveno odgovorne investitore je upravo model koji je na operativnoj razini usvojen za korporacijsko upravljanje. Naime, svako je uvršteno društvo dosad bilo obveznik izjave o primjeni kodeksa korporacijskog upravljanja. Prema noveli ZTD-a, ta izjava postaje sastavni dio godišnjeg izvješća i sadržajno se upotpunjuje. Osim što se društvo u godišnjem izvješću očituje o samoj praksi korporacijskog upravljanja, što bi bio smisao te izjave, ono daje jasan uvid u strukturu dioničara, te potrebne informacije o upravljačkim tijelima izdavatelja. Društvo se može obvezati da, u sklopu izjave o primjeni korporacijskog upravljanja koja se sada pridružuje godišnjem izvješću, iznese podatke koji su značajni za socijalno odgovorne investitore, jer su takvi podaci zastupljeni u godišnjem izvješću o stanju društva koje se izrađuje za svako dioničko društvo. Kako bi se objedinila nastojanja institucija koje rade na toj ideji, moguće je da se i u godišnjem izvješću uprave o stanju društva iskaže indeks HRIO (indeks održivosti kojeg je kreirala HGK). Jedini tehnički problem leži u tome što HRIO-u može pristupiti do 500 najboljih izdavatelja koji su se za to kvalificirali prema kriterijima za dodjelu “ Zlatne kune” , što znači da ga društva koja se prema financijskim pokazateljima ne mogu kvalificirati ne mogu niti iskazati. S obzirom na to da su dosadašnja istraživanja pokazala općenito nizak stupanj korporacijske odgovornosti domaćih uvrštenih društava, a metodologija HRIO je preuzeta s obzirom na slične indekse koji postoje u svijetu za koje je dobivena dozvola za korištenje (Dow Jones Sustainability Index, Business in the Community CR Index), postavlja se pitanje koji će broj društava u nas uopće moći iskazati zadovoljavajući stupanj korporacijske odgovornosti.