Monografija se usredotočuje na ispitivanje povezanosti i proturječnosti između zaštite potrošača i politike tržišnog natjecanja. Istraživanje se temelji na tezi kako je pravo tržišnog natjecanja jedan od oblika zaštite potrošača. Pravila koja sprječavaju sporazumijevanje među poduzetnicima i kontroliraju antikompetitivne i eksploatacijske zlouporabe predstavljaju učinkovit program zaštite potrošača. Temelj europskog prava tržišnog natjecanja predstavljaju članci 101. i 102. UFEU. Zabranjuju se sporazumi između poduzetnika kojima se ograničavaju slobodno tržišno natjecanje i utječu na trgovinu između država članica. Iznimno, oni će se dopustiti ako stranke dokažu kako njime nastaju određene produktivne učinkovitosti koje se prelijevaju na potrošače. Analizom odluka Europske komisije pokušava se pronaći zajedničke karakteristike i načela u utvrđivanju blagostanja potrošača. Primjenjuje se test odmjeravanja učinaka uz primjenu ekonomskih teorija kojima se s dovoljnom sigurnošću i preciznošću mora pokazati koje su konkretne prednosti sporazuma i na koji način se manifestiraju na potrošače. Zlouporaba vladajućeg položaja ima negativne posljedice na kompetitivnu strukturu tržišta pri čemu se pojedini oblici zlouporabe neposredno ili posredno manifestiraju na potrošače. Ispituju se prakse koje neposredno štete potrošačima, ali i one koje im štete posredno tako što utječu na učinkovitu strukturu tržišta. Zaključuje se kako politika tržišnog natjecanja i zaštita potrošača pružaju adekvatnu zaštitu interesima potrošača. Dok pravila tržišnog natjecanja štite ekonomske interese potrošača, pravilima zaštite potrošača usvajaju se specifične protektivne mjere usmjerene na zaštitu u onim situacijama kada pravila tržišnog natjecanja nisu dovoljna.