Već se Zakonom o obveznim odnosima iz 1978. godine koji je u čl. 142.-144. regulirao opće uvjete ugovora te u čl. 100. koji postavlja načelo tumačenja nejasnih klauzula općih uvjeta ugovora u korist pristupnika dijelom uredila materija nepoštenih ugovornih odredbi. Danas je materija nepoštenih ugovornih odredbi uređena raznim propisima, koji se primjenjuju ovisno o materiji koju uređuju. Nakon što je Republika Hrvatska Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju preuzela obvezu usklađivanja postojećeg i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnjeg EZ-a, donesen je 1996. prvi Zakon o zaštiti potrošača koji je, između ostaloga, uredio i materiju nepoštenih odredaba potrošačkih ugovora, a prema pravilima Direktive 93/13/EEZ. Ista pravila (materijalnoravna) sadrži i važeći ZZP. Pred Sudom EU-a našao se veliki broj zahtjeva za prethodim mišljenjem povodom prorogacijskih i arbitražnih klauzula ugovora koje su se mogle smatrati nepoštenim, prema Direktivi 93/13/EEZ. Svojim je odlukama Sud EU-a razradio sustav zaštite potrošača ustanovljen Direktivom 93/13/EEZ, preuzetom u ZZP. Iako nisu poznate odluke hrvatskih sudova kojima bi se temeljem odredbi ZZP-a prorogacijska ili arbitržna klauzula proglasila ništetnom, svakim danom raste svijest o potrebi boljeg informiranja građana o pravima i obvezama koje preuzimaju stupanjem u ugovorni odnos, između ostalog i upoznavanje s odredbama o nadležnosti. Veliki je broj udruga i agencija koje pružaju potrebne informacije putem interneta, televizije, ali i telefonom i mnogobrojnim savjetovalištima za građane.